Prije dodjele nagrade Maverick, Jafar Panahi održao je u Rakovom jarku inspirativan Q&A razgovor u kojem je publiku proveo kroz svoj životni, politički i filmski put. Govorio je o kreativnosti unutar represije, snazi filma kao oruđa otpora te važnosti društvene odgovornosti i individualne hrabrosti.
“Kad su mi zabranili putovanja, osjećao sam se bolje”, rekao je bez zadrške, a bilo je teško razaznati šali li se. “Imao sam više vremena razmišljati o novim projektima. Sada, kad ponovno mogu putovati, stalno moram pratiti filmove po svijetu, od zemlje do zemlje, i to mi uzme godinu dana.”
Naveo je da postoje scenariji koje nikad nije snimio – neki od njih nastali su kao odgovor na suvremene okolnosti u Iranu. Jedan od takvih filmova inspiriran je njegovim iskustvom zatvora: “Sedam mjeseci u zatvoru dalo mi je priliku da slušam priče drugih zatvorenika. Na neki način, islamski režim mi je poklonio ideju za taj film.”
Ističe da ne stvara filmove iz trenutnog bunta, već iz vizije budućnosti: “Ovaj režim će pasti – siguran sam u to. Pitanje je: što ćemo onda? Hoćemo li nastaviti nasilje ili ga zaustaviti? Zato je moj film protiv nasilja.”
Panahi smatra da film ne treba služiti režimu, niti se bojati njegovih ograničenja: “Kad su mi zabranili snimanje na 20 godina, rekao sam: ne, ja ću naći svoj put. Snimio sam Ovo nije film u svom domu. Zatim Taxi na ulicama Teherana, kao vozač taksija s kamerom. Bilo je to kao manifest – poruka mladim filmašima: Ne budi lijen. Pronađi svoj način. Ne odustaj.“
Posebno emotivan bio je kad je govorio o svojim počecima i suradnji s velikim Abbasom Kiarostamijem. “Nakon filma Kroz stabla maslina, postali smo bliski prijatelji. U jednom trenutku me, bez najave, zavezanih očiju odveo do lokacije zadnjeg kadra tog filma. Kad sam skinuo povez, shvatio sam koliko duboko on vidi čovjeka u prirodi. Ja ga gledam u društvu. To je razlika naših kinematografija – on bi uvijek okrenuo stolicu prema prirodi, ja prema ljudima.”
Njegov senzibilitet prema ženskim likovima prepoznatljiv je još od debitantskog filma Bijeli balon, koji je napisao upravo Kiarostami. “Ako želiš govoriti o ograničenjima u Iranu, žene su te koje su najviše pogođene. One su mi otvorile put prema društveno angažiranom filmu.”
Osim filma Bijeli balon, svi ostali Panahijevi filmovi zabranjeni su za prikazivanje u Iranu. No, zahvaljujući internetu, njegova djela ipak pronalaze put do publike: “Udaljeni gradovi, sela – ljudi mi dolaze i kažu da su gledali film. To je naš način komunikacije, dok jednog dana ne budemo mogli gledati filmove u kinima u Iranu.”
Ipak, znakovi promjene postoje. Nakon povratka iz Cannesa, gdje je film Nema medvjeda osvojio nagradu, dočekali su ga prijatelji, obitelji zatvorenika i kolege na aerodromu: “To je bio znak nade – da trud filmaša ima vrijednost, čak i pod represijom.”
Panahi je također govorio o vlastitom umjetničkom sazrijevanju, prisjetivši se svog prvog kratkog filma koji, iako tehnički ispravan, “nije imao dušu”. Tada je, kaže, odlučio potražiti vlastiti autorski glas. Panahi je zaključio da stvara filmove prije svega za sebe. “U početku pitam sebe – vjerujem li u ovu ideju? Ako da, potpisujem je svojim imenom. Ako ne – bacam je. Film mora imati dušu.”
Na pitanje o stvarnosti i fikciji u njegovim filmovima, odgovorio je stilom koji dobro opisuje njegov rad: “Ostavimo to kao otvoreno pitanje. Neka publika sama odluči je li se to zaista dogodilo. Tako mašta više radi”, zaključio je Panahi.
