S radošću smo ugostili predstavljanje zajedničke knjige kultnih redatelja Rajka Grlića i Gorana Markovića, zbirku pet desetljeća pisama Jesi li snimio ovo? ranije objavljivanih na portalu Velike priče te nedavno ukoričenu u Telegramovoj nakladi. Dakako, predstavljanje knjige vrvjelo je gošćama i gostima: Grlić i Marković, kao redateljski amblemi Zagreba i Beograda, kanonski su članovi praške filmske škole poznati po filmovima koji se uz izvrsne scenarije i mnoštvo humora ne libe osloviti regionalna društvena, kulturna i politička zastranjenja.
Zbirka stoga okuplja više od pola stoljeća iskrene, prijateljske prepiske dva vodeća intelektualca o stalnim temama njihovih života i stvaralaštava: filmu, trajnosti prijateljstva, odlascima i povracima, politici, društvu, starosti i sjećanju. U razgovoru sa Silvanom Menđušić i urednikom portala Velike priče, Veljkom Lalićem, Grlić i Marković nisu govorili samo o sadržaju zbirke, nego i o intelektualnim te društvenim pobudama iza njihovih prosedea.
Kao što uviđamo i iz njihovih filmografija, Grlić i Marković složili su se da snimaju filmove o onome što poznaju i što mogu vjerodostojno prikazati, čime je Marković ironično protumačio svoj zazor od žanrovskih formula vesterna ili krimića. Grlić je, unatoč više od trideset godina života i rada u Ohiju, time objasnio i zašto filmove oduvijek gradi oko specifičnih sociopolitičkih okolnosti Jugoslavije i Hrvatske. Kao “svjedoci vremena,” tako opisani na koricama zbirke, politiku današnje Srbije opisali su kao gore stanje od hrvatske korupcije i stranačkog monopolizma. Marković je srpskog predsjednika i bivšeg premijera usporedio s maloljetnim delikventom koji krade kako bi kupio ljubav koju sam nije sposoban zaslužiti.
Njihovi su uvidi vjerno predstavili i narav okupljenih pisama, koja i nježnošću i bespoštedno obrađuju ratove, obiteljske rane, studentske pobune i besmrtne režime. Komentirajući prizore koje su morali izbaciti iz svojih filmova i svoje suradnje sa scenaristima, Marković je duhovito dometnuo da je iz Specijalnog vaspitanja zbog afiniteta tadašnje publike morao izbaciti četrdeset minuta najboljih scena. Grlić je tada afirmirao značaj konstruktivne kritike i upozorio na prisustvo egomanije u filmskoj industriji.
Oba su redatelja sukus svojeg rada locirala u “storytellingu” ili pripovijedanju, koje je prisutno i u pismima o izgubljenim prijateljima i obiteljskim traumama. Marković je zaključio samoironičnom najavom prelaska na nenarativni film, a Grlić je razgovor zaključio osvrtanjem na značaj dobrih, iskrenih priča za prozivanje država, industrija i zabluda, kao i za intelektualni život filma.
