Pod zvjezdanim nebom, u čarobnom Kinu u šumi smještenom u Rakovom jarku, centralnoj lokaciji Cinehilla, sinoć je Catherine Breillat uručena počasna nagrada Maverick uz veliki pljesak gledatelja.
“Već jako dugo Catherine pokušavamo dovesti na festival, i napokon smo uspjeli! Njezini filmovi oblikovali su moj filmski ukus i nikad nisu pristajali biti unutar nametnutih granica izričaja.”, rekla je Milena Zajović, kreativna direktorica festivala.
Breillat se na dodjeli nagrade Maverick, namijenjene autorima koji individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću šire granice filmskog izričaja, osvrnula na nastanak svog filma Za moju sestru!, prisjetivši se kako su pripreme započele u Italiji, ali su produkcijski i logistički problemi doveli do preseljenja snimanja u Francusku.
„Mjesto nije samo stvar pejzaža – mjesto je i stanje duha“, rekla je, govoreći o simbolici lokacija u filmu, prvenstveno oceana, čija je projekcija uslijedila nakon same ceremonije.
Publika, kao što to obično biva nakon filmova Catherine Breillat, bila je i šokirana i oduševljena, a ovacije su trajale dok posljednje slovo nije nestalo s odjavne špice. Nešto ranije tijekom dana, pljesak je uslijedio i nakon razgovora s ovom čuvenom redateljicom u hladu Rakovog jarka. Govorila je Breillat o svom radu i cenzuri, o žudnji i sramu, estetici boja, ali i o redateljskom procesu.
“Nastojim biti svijest o onome što se događa“, tim riječima legendarna francuska redateljica Catherine Breillat sažela je svoj redateljski credo u razgovoru s publikom.
U razgovoru obilježenom iskrenošću i emocionalnom dubinom, Breillat je publici otvorila vrata u svoj svijet. Onaj gdje se fikcija ne koristi za bijeg od stvarnosti, već kao sredstvo njezina razotkrivanja.
„Nemam moralnu perspektivu. Samo prikazujem ono što mislim da se događa između dvoje ljudi – ali i između jedne osobe i nje same.“
Breillat je poznata po filmovima koji istražuju granice žudnje, srama, seksualnosti i identiteta, često iz perspektive mlade žene u prijelomnom trenutku sazrijevanja. U svojim ranim radovima, kaže, nije znala ništa o montaži, ali ju je vodila intuicija i inspiracija američkim hiperrealizmom i slikarstvom.
„Za mene je slika – kadar – isto što i slikarstvo. Boja, tekstura, okvir… sve to nosi značenje. Volim ekspresionizam više od realizma.“
Redateljica je ispričala i kako su propali pokušaji distribucije njezinog prvog filma zbog financijskog kolapsa producenta, ali i kako je, zahvaljujući retrospektivi u Rotterdamu i tekstovima u Libérationu i New York Timesu, film spašen i digitalno restauriran.
„Nitko ne zna da je kolor negativ bio potpuno uništen – sve je bilo zeleno. Da sam umrla prije digitalizacije, film bi bio zauvijek izgubljen.“
Govoreći o radu s glumcima, Breillat se osvrnula na delikatnost snimanja intimnih scena i često pogrešno shvaćenu prirodu glume.
„Glumci mogu simulirati radnju, ali ne i emociju. Oni ne smiju glumiti osjećaj – moraju ga zaista proživjeti.“
I dok mnogi redatelji koriste tehnički tim kako bi oblikovali vizualni identitet filma, Breillat sve kontrolira sama: od boje haljina do izgleda stola na kojem stoji čaša. „Patim kad vidim predmet koji ne pripada slici“, priznaje. Estetika je kod nje uvijek u funkciji unutarnjeg stanja lika.
Na pitanje o žudnji i sramu – temama koje prožimaju većinu njezinih filmova – odgovara gotovo psihoanalitički: „Žudnja nije pod našom kontrolom. Možemo kontrolirati ponašanje, ali ne i ono što osjećamo u tijelu i umu. Ponekad je žudnja pomiješana s gađenjem. A film to mora prikazati – bez laži.“
Za kraj, prisjetila se i svog odrastanja i buntovništva u francuskom priobalnom gradu, Biarritzu i prve filmske inspiracije – Ingmara Bergmana. Bila je to, kaže, odluka od 12. godine života: „Vidjela sam Harriet Andersson na platnu i shvatila, to je to, želim postati redateljica.“
Na Cinehillu, među zelenim brežuljcima, Breillat je još jednom potvrdila zašto je i dalje jedno od najautentičnijih, najhrabrijih autorskih imena europskog filma.
