“Stipe će se brzo oporaviti. Još imamo puno planova za nas”, poručio je sinoć Viki Grošelj, preuzimajući u ime Stipe Božića Cinehillovu počasnu nagradu 50 godina, u Kinu pod branom, u centru Fužina.

Ceremoniju je pratilo dupkom puno gledalište koje je dugi pljesak posvetilo što skorijem Božićevu ozdravljenju. Odmah nakon svečanosti prikazan je dokumentarni film Alpski ratnici, potresna i inspirativna priča o “skupini ludih Slovenaca i jednom Dalmatincu”, kako ih je nazvala autorica knjige Bernadette McDonald, po kojoj je film snimljen.

Nastao pod Božićevom redateljskom palicom i objektivom, film donosi svjedočanstva preživjelih sudionika legendarnih ekspedicija, među kojima je i sam Grošelj, Božićev dugogodišnji prijatelj, kolega i suputnik.Više o Alpskim ratnicima i nevjerojatnim ekspedicijama koje ovaj dokumentarac bilježi, Grošelj je ispričao ranije tijekom dana u razgovoru s publikom, koji je moderirao selektor Cinehilla Jurica Pavičić.

U ugodnom šumskom hladu Rakovog jarka, publika zavaljena u ležaljke upijala je riječi čovjeka koji je s Božićem osvojio više vrhova nego što ih većina može i nabrojati. Grošelj je govorio o zavodljivosti alpinizma – svijetu koji je Božić vjerno prenio na filmsko platno, koristeći autentične snimke iz više od 50 godina duge karijere. No film nije samo oda planinama – on je i priča i o velikom prijateljstvu.

“Razlog zašto se film fokusira na slovenski alpinizam je taj što je Stipe bio dio naše ekipe – mi Slovenci, zajedno s njim, činili smo važan dio jugoslavenskog alpinizma. Bile su to lijepe suradnje. Trudili smo se da svaka republika ima barem dvojicu predstavnika, no Makedonci, Srbi i Crnogorci nisu bili toliko zainteresirani”, prisjetio se Grošelj.

“Može li ljubav prema ovom često opasnom i zahtjevnom sportu biti povezana s mjestom odrastanja”, upitao je Pavičić. Odnosno, je li Grošeljeva svakodnevna vizura ljubljanskih ulica s pogledom na Alpe za vedra dana, ili Božićev pogled na Biokovski masiv, potaknula njihovu sklonost prema alpinizmu?

“Ne bih rekao” kratko i jasno odgovara Grošelj. “Kako je to Stipe lijepo opisao, oni rođeni na moru rijetko idu plivati. Ne cijenimo ono što nam je pred nosom. Želja za time da postaneš alpinist dolazi iznutra.”

Ta želja, dodaje, bila je silno snažna – jer morali su preživljavati velike gubitke. Tijekom 18 zajedničkih ekspedicija sa Stipom Božićem, izgubili su sedam prijatelja.

“Poslije takvih tragičnih događaja uvijek se pitaš: ima li smisla nastaviti? A odgovor je uvijek bio – da. Svi smo živjeli iste snove. Ako njih više nema, na nama je da se i dalje penjemo, da nastavimo živjeti i njihove snove. Alpski ratnici, koje je Stipe imao snage završiti, spomenik su upravo njima”, rekao je Grošelj, 

No, to nikada, dodao je, nije bilo samo penjanje. Ono je činilo možda 30 posto posla. Sve ostalo bila je organizacija – pogotovo u vremenu prije interneta i razvijenog turizma, kada je svaki odlazak bio doslovno put u nepoznato.

I danas, ističe Grošelj, postoje savršeni izazovi – bilo na Triglavu, bilo na Himalaji. No, mnogo toga se promijenilo.

“Danas je to postalo dio turističke ponude, i dobro je da je tako. Lokalno stanovništvo Nepala danas živi od alpinističkog turizma”, ističe Grošelj.

Tzv. šerpe imaju iznimno važnu i zahtjevnu ulogu. Slovenski alpinisti tijekom godina su utemeljili školu za planinsko vođenje namijenjenu lokalnom stanovništvu Himalaja. U njoj se obrazuju budući vodiči, ali i djeca i unuci njihovih poginulih i nestalih kolega.

Sada, u godinama kada više ne jure vrhove kao prije, najveće im je zadovoljstvo pomagati tim ljudima.

“Vedran Mlikota, Stipe Božić i drugi naši prijatelji učinili su veliko djelo. Nakon strašnog nepalskog potresa koji sam i sam preživio, zajedno su dopremili goleme količine pomoći tamošnjem stanovništvu”, podsjetio je slovenski alpinist.

U jednom trenutku, Pavičić je na pozornicu pozvao i Vedrana Mlikotu. Iako za sebe kaže da je u alpinizmu tek amater, s prijateljima poznatima kao Vlaji s Himalaji popeo se na vrh viši od 6500 metara.

“Nijedna fotografija, nijedna snimka ne može dočarati ono što osjećate kad stanete gore – s dva velikana, Božićem i Grošeljem – i pogled vam seže stotinama kilometara uokolo, sve bijeli vrhovi. A njih dvojica samo prstom pokazuju: Vidiš onaj? I taj smo popeli”, slikovito je opisao Mlikota.

Na kraju susreta došlo je i vrijeme za pitanje koje je Pavičić nazvao očekivanim, ali nužnim: kako su sve te godine ekspedicija i opasnosti utjecale na obiteljski život?

“Znao sam da će to pitanje stići, pa sam doveo svoju ženu” rekao je Grošelj, uz osmijeh, i mikrofon predao supruzi Cveti.

“Kad ih prvi put ispraćaš na aerodrom, misliš – ništa se ne može dogoditi. A onda, svaki put, vraća ih se sve manje. Počneš se pitati: jesmo li mi sljedeći? Ali ne možeš čovjeku kojeg voliš, reći da ostane doma. Ako se nešto dogodi, bio je tamo gdje ga je vuklo. Nije bilo lako. Ali tako se raste”, rekla je Cveta Grošelj.